Postoje religiozni ucitelji i postoje duhovni ucitelji. Prvi poducavaju ono u sta veruju, a drugi direktno ukazuju na stvarnost koju jasno vide. Da nema zabune stav duhovnih ucitelja je oduvek bio: proveri ono sto ti govorim, a ako to nisi u stanju ili ako tvoje iskustvo dokazuje suprotno, onda to odbaci i nemoj da mi verujes. Sa druge strane, religiozni ucitelji vekovima sugerisu: veruj u ono sto ti govorim i ponasaj se u skladu sa tim verovanjem. Duhovnost ne moze biti religija jer ne predstavlja put vere vec put unutrasnjeg iskustva koje trebe da nas donese do prosvetlenja. Da bismo bili duhovni nije potrebno da sledimo bilo ciji put. Naprotiv, prava duhovnost zahteva od nas da budemo individualci. I zato, tek kada sledimo svoj sopstveni put unutrasnjeg istrazivanja, nalazimo se na duhovnom putu. Pravi duhovni ucitelj treba da ti pokaze kako da sam nadjes put, a ne da ga pratis ko slepac. Poenta je u tome da ta misljenja nisu nametnuta tj. da ih nisu slepo prihvatili vec da su do njih sami dosli, na osnovu svog sopstvenog iskustva. Duhovnost je istrazivanje duha ili vanculne stvarnosti, nikako verovanje u vanculnu stvarnost. Religija koja je samo omasovljena sekta, ne moze postojati bez uniformnosti misljenja ili verovanja. Svojevrstan je paradoks sto pripadnici religija osudjuju razlicite sekte ne uvidjajuci da njihova religioznost ima sve odlike sektastva. Za razliku od religije, duhovnost potencira razlicitost u misljenju, a jedinstvo u duhu. Ona je za individualnost, dok je religija protiv svake autenticnosti…
Нема коментара:
Постави коментар